Svijet možemo promatrati očima tijela i očima duha. Promatrati očima tijela znači vidjeti raskoš žive ali i mrtve prirode koja nas okružuje kao naš ambijent. Promatrati očima duha znači vidjeti i zapažati u svijetu ono što oči tijela ne mogu zapaziti jer nemaju tu sposobnost. Zapažati očima duha znači očitati poruku ili znak u prirodi koju nam autor prirode i svijeta želi dati. A taj autor je Bog. Bog je tako stvorio svijet da je u njemu ostavio tragove svoje prisutnosti. Svijet materijalne prirode i svijet "čovječanstva" jest dobar svijet jer je to Božji svijet. Ali budući da je čovjek ograničen grijehom on često ispada iz elementa te spoznaje i ponaša se kao da je svijet samo njegov ili kao da ga je on stvorio.

         Promatrajući životinjski svijet možemo zapaziti različiti ciklus opstanka u globalnom svijetu. Životinje nas fasciniraju svojom autentičnošću. Kada promatramo podvodni svijet (a znanost još nije otkrila dubine oceana), zapažamo bogatstvo života u vodi. Želio bih ovdje razmišljati o određenoj vrsti ribe –lososu. Losos je po opstanku specifična morsko-slatkovodna riba kojoj je rođenje, život i smrt drugačije od ostalih riba, koliko je meni poznato. Kad je Bog stvorio lososa kao da je čovjeku želio pokazati da životni problemi nisu nerješivi. U televizijskim dokumentarnim emisijama o lososima možemo vidjeti da dobar dio njihova života jest teška borba sa kojom se oni hvataju u koštac i pod cijenu života. Znamo da život lososa započinje u izvorima rijeka, u planinama. Prepuštajući se rastu, voda ih nosi niz riječni tok kilometrima sve do ušća rijeke u more.

         Kad je vrijeme mrijesta, lososi se spremaju na dug uzvodni put iz te mirne morske idile. Čineći zaokret u svome životu spremaju se na svoje posljednje putovanje. Promatranje lososa zadivljuje i čudi. Iz mora gdje se ulijeva rijeka pa uzvodno do izvora treba prijeći  desetke kilometara. Prijeći toliki put, i to još uzvodno, ljudski gledano je nemoguće zbog brzog riječnog toka, velikih ili manjih slapova, planinskih medvjeda koji se hrane lososima i drugih opasnosti. Ipak, to je svakako moguće jer bi u protivnom ta vrsta davno izumrla.

         Što je to što motivira i pokreće lososa da pliva uzvodno i da izranjajući iz vode savladava veće ili manje slapove? Što ga to tjera da i po stotinu puta bezuspješno skoči, a sto i prvi put preskoči veliki slap i nadjača riječnu struju te tako sve do cilja, do izvora?

         Ipak, ne uspiju svi lososi doći do izvora za mrijest. Većina ih na tom dugom putu ugine u toj "nepravednoj borbi" bilo od iscrpljenosti bilo da ih love planinski medvjedi.  Ovdje je bitno zapaziti da nijedan od njih ne odustaje od te i po život opasne borbe samo da stignu do svoga cilja (mrijestilišta).

         Znamo da lososi, kao i druge životinje, žive po instinktu koji im je dan. Lososi nemaju razum ni slobodnu volju ali imaju veliku upornost koja očito proizlazi iz njihovog instinkta. Mislim da od svih riba lososi imaju najviše razvijen instinkt za životom jer je proces njihova opstanka, ljudski gledano, strahovito težak.

***

         Čovjekov vjerski i obraćenički život sličan je životu lososa. I čovjek živi u moru briga, problema, tjeskoba, strahova, ovisnosti, grijeha...Čovjekovo obraćenje jest spoznaja da sâm čovjek ne može riješiti životne probleme, spoznaja da nisu nerješivi i odluka da potraži Boga tj. opredijeli se za Boga kao izvor svoga života, što podrazumijeva plivanje protiv struje. Čovjek, dakle, treba doći do te spoznaje da je otpao od Boga kao izvora svoga života i da se guši u moru grijeha, zla i patnje.

         Kojim procesom i koracima krenuti ka izvoru svoga života? Da bismo dali odgovor na ta pitanja potrebno je znati još neke istine ili zakonitosti o čovjekovu životu. Da bi čovjek učinio neko dobro ili zlo, potrebna mu je odluka za taj dobar ili loš čin. Kad se čovjek odluči za dobro onda treba učiniti određeni napor i imati kondiciju duha. Kad se, pak, odlučuje za zlo, onda kao da ne mora učiniti nikakav napor već se samo prepustiti grijehu i ta bujica grešne prigode ga nosi u stanje grijeha, a to je odijeljenost od Boga. Ako površno gledamo rekli bismo da je bolje činiti zlo nego se truditi oko dobra. Međutim, Sveto pismo kaže slijedeće: "Tko god čini grijeh, rob je grijeha" (usp. Iv 8,34), a činiti dobro jest sloboda. Zato se isplati truditi oko dobra. Isplati se plivati protiv struje, sačuvati čistu savjest i pod cijenu života. Isplati se postati "losos".

         Kako, dakle, učiniti taj zaokret u našem životu i kojim procesom? Prvo, temeljito i radikalno grijehu reći "Ne". Iako se grijeh i zlo čine privlačnim, modernim, unatoč toga treba reći "Ne". To znači odreći se grijeha. Kao što losos ostavlja morski svijet koji mu nudi svoje bogatstvo i odlazi ka svome izvoru, tako i čovjek treba ostaviti svijet koji ga zavodi i mami i poći ka svome izvoru. Drugi korak je opredijeljenje za Boga (čistu savjest). Da bismo proveli odluku u prvom koraku, trebamo se vjerom zagledati u Boga u drugom koraku. Ne gledati slapove grijeha i zla nego vjerom gledati u izvor našega života, cilj kojem nam je stići – Boga. Tako gledajući očima vjere polako plivamo uzvodno protiv struje ovoga svijeta, a to je već treći korak.

         U životu kršćanina Bog je trojstven. Izvor i cilj našeg života je Otac nebeski. Isus Krist je onaj koji nas vodi ka tome cilju. On je prvi "losos" koji je izišao od svoga izvora u svijet i vratio se ka svome izvoru, a za njim put je otvoren svakom čovjeku. da bi to čovjek mogao, u njemu je Duh Sveti koji mu daje snagu, moć, savladati slapove i struje ovoga svijeta. U trećem koraku u vjeri trebamo gledati izvor našega života i plivati ne plašeći se slapova, medvjeda, jake struje, i doći ćemo na cilj. Naravno, bit će padova, bit će bezuspješnih pokušaja, opasnosti, ali dokle god gledamo Boga sve ćemo prepreke proći. Nekada ćemo i proplakati i oznojiti se, i prokrvariti, ali i to je put, i to je način kako savladati prepreke i doći do cilja. Trud i napor može biti ovakav ili onakav, ali je bitno ustrajati i pobijediti sve naše životne struje.

         Zato sam uzeo sliku iz života lososa. Naš Učitelj, Isus iz Nazareta nas uči: "Ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: 'Premjesti se odavde onamo!', premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće" (usp. Mt 17, 20). Ja bih se usudio reći: "Da imadnete vjere kao losos, sigurno biste doplivali do izvora našega života koji je sakriven u Bogu."

         Zato, krenimo! Onima koji još nisu krenuli, neka se odvaže i opredijele za izvor svoga života, a oni koji su krenuli, neka ne klonu duhom i stići će željenom cilju. Prihvatimo ta tri koraka i posvjedočimo da je s Bogom sve moguće. 1. odreći se svijeta grijeha 2. opredijeliti se za Boga, gledati Boga. 3. Ustrajno plivati protiv struje ka našem vječnom cilju – Bogu.

"Evo za dite"

         Koncil Katoličke Crkvce nas između ostalog uči da je molitva razgovor s Bogom. Kako ja mogu razgovarati s Bogom (biti s Bogom)? Moram priznati sa su moje molitve često monolog, a ne dijalog. Zašto ne mogu susresti Boga u molitvi? Ako je Bog postao čovjekom (a jest), onda je moguće s njim se susresti. Da, ali kako?

         Evo jedan moj doživljaj, jedna moja spoznaja, jedno iskustvo. U svojoj večernjoj molitvi pred Spasiteljem molio sam Isusa da se susretnem s Njim. Očekivanje Isusa i susret s Njim na način kako sam ja to zamišljao nije urodio plodom. Otišao sam na spavanje i sutradan molio istu molitvu na isti način. I tu sam osjećao suhoću i prazninu, neku vrst duhovne frustracije. Nakon molitve i jutarnje kave odlučio sam otići na svetu misu u crkvu sv. Mihovila. Prelazeći preko mosta ugledah ženu sa djetetom u naručju kako sjedi na vlanom pločniku i prosi.  Nešto me žacnu. U meni proradi i moj ego ali i moja savjest. Odvažih se i dadnem nešto novca govoreći: "Evo za dite". Otišao sam na svetu misu. Za vrijeme mise molio sam Gospodina da se objavi mome srcu. Poslije mise otišao sam na plažu Kolovare malo prošetati. Dok sam šetao razmišljao sam o Božjoj prisutnosti u svijetu. Svjestan da sam bio na sv. misi, da sam slušao Božju Riječ, blagovao Tijelo Kristovo, i dalje je u meni bila prisutna neka čežnja za Bogom. Mislio sam: "Ah, a mi je susresti Boga!" Odjednom u mene pođoše navirati spoznaje kao odgovor na moje "čežnje za Bogom". Evo moje spoznaje i iskustva.(Govori Gospodin):

         "Ti, prijatelju, znaš da sam ja stvorio cijeli svijet: prirodu, biljke, životinje i ljude. Zar me ne možeš prepoznati u valovima mora, u letu galeba? Ali, prijatelju moj, ti i dalje moliš: "objavi se mome srcu, Gospodine." Ustanovio sam svetu misu i pozvao te da slušaš moju Riječ i blaguješ moje Tijelo, ali ti i dalje mene tražiš u svojim molitvama. Vidim u tvom srcu čežnju: "Ah, da mi je Isusa susresti kao apostoli koji su ga susretali i dodirivali!" Ali da znaš koliko sam puta uslišao tvoju molitvu da me susretneš i dodirneš baš kao apostoli i svi ostali koji su me tražili. Koliko sam te puta čekao na mostu oslonjen na štake, bez noge ili ruke, koliko puta u invalidskim kolicima ispružene ruke molio tvoju ljubav i zvao te k sebi. A ti, kad bi me vidio, samo bi pomislio: "Ah, opet taj prosjak!" Ne samo da mi nisi dao koju kunu nego mi nisi darovao ni osmjeha niti si me pogledao. Dok si prolazio pored mene, okrenuo bi glavu na drugu stranu.

Koliko sam puta htio uslišiti tvoju molitvu da me susretneš poput apostola žarko želeći da ti postaneš moj apostol kad sam te čekao u Domu umirovljenika gledajući kroz prozor, nadajući se tvom dolasku i radosnom susretu. No ti si se samo prošetao pokraj doma prisjećajući se da su tu stari i nemoćni.

Dragi prijatelju, koliko sam puta htio uslišati tvoju molitvu kad sam te čekao na mostu ili na trgu u liku djevojčice koja je svirala violinu ili u liku dječaka koji je svirao usnu harmoniku sa škrabicom za milodar. A ti, nisi me želio vidjeti. Moja ti se glazba ne sviđa. Radije si pomislio u svom srcu: "opet ova djeca, gdje su im roditelji, zašto se vlast ne pobrine za njih?"

Prijatelju moj, zašto me tražiš u svojim molivama pa kad me nađeš u svom životu okrećeš glavu od mene i mrmljaš protiv mene? Zašto ti smeta moje siromaštvo? Zar ne znaš da je to moj ambijent ovdje na zemlji? Zar zaboravljaš da sam ja ustao iz jaslica, iz štalice, iz Betlehema? Sinoć si molio za susret sa mnom, isto tako i jutros. Uslišao sam tvoju molitvu i opet sam te čekao na mostu. Jutros sam pripremio mali Betlehem za tebe nasred mosta. Naručaj moje majke na vlažnom i hladnom mostu je moja štalica i moje jaslice. Ali jutros me nisi mimoišao. Srce ti se otvorilo, prišao si mi, pružio svoj dar i rekao: "Evo za dite." Tvoj dar je meni dragocjen poput dara pastira u betlehemskoj noći, ali i kap tvoje ljubavi je meni dragocjen poput ljubavi moje Majke.

Dragi prijatelju, želim ti reći da me možeš susresti samo onda kad praštaš, ljubiš i darivaš. Svaka tvoja kap dobrote je moja slava u tvome  životu, i svaki tvoj bijeg od mene je moje razapinjanje u tvom životu. Ili ćeš me slaviti u svom životu ili ćeš me razapinjati, trećega nema, moj prijatelju.

Ali neka. Ti me ne možeš razapeti toliko puta koliko ja tebi mogu oprostiti. Ja sam Bog koji ljubi i koji prašta. Zato sam svemoćan i vječan.

Ali, da znaš moj prijatelju,  jednoga dana kad pođeš sa ovoga svijeta i kada dođeš u moje Kraljevstvo, u moj naručaj, prepoznat ćeš "moje siromahe" oko mene, prepoznat ćeš mene u njima i začudit ćeš se, zasramiti i proplakati. Ali ništa za to, prijatelju moj. Ja i "moji oko mene" obrisat ćemo ti svaku suzu sa tvog lica.

Zato, prihvati ovaj život koji ti ja dajem: ljubi i praštaj. Kad moliš, ne traži me toliko puno, nego radije budi sa mnom u svojim molitvama i u svom životu.

Hvala ti, prijatelju moj, za tvoj jutrašnjji betlehemski dar koji se zove "Evo za dite".

Vrijeme i prostor | Molitva | Riječ Božja | Svjedočanstva | Moj kutak

Copyright © 2005. Sva prava pridržana.