Svaki čovjek kada nešto radi bilo u uredu, bilo kod kuće ili na građevini ili u polju, svaki čovjek, dakle, kad je umoran ima potrebu dignuti glavu prema nebu i duboko uzdahnuti, kao da čezne za nečim što je u visinama, kao da se nada odmoru i miru koji dolazi iz visina. Zašto ljudi imaju potrebu i želju odlaziti na visinske kote i odozgo promatrati svijet? Ronilac kada roni u vodi, ako želi udahnuti čisti zrak, on mora izroniti prema gore da bi došao do čistog zraka. Ptica puštena iz kaveza ne pada na zemlju nego leti uvis prema nebu. Cvijeće i sve bilje koje raste izlazi iz zemlje i izdiže se prema nebu i svjetlu, svako prema svojoj veličini. Čovjek i cijela priroda okrenuti su prema nebu, ali isto tako je i nebo okrenuto prema zemlji. S neba nam sunce šalje svoje svjetlo i tople zrake koje nas griju. Iz oblačnog neba kiša pada i zalijeva naše usjeve i daje nam pitku vodu. Čovjek može nadgađati kakvu nam tajnu duga otkriva ili pak skriva svojim prekrasnim bojama poslije kiše. Nebeski svod u vedroj noći fascinantno djeluje ljepotom treperećih zvijezda i punog mjeseca koji kao da želi noć pretvoriti u dan svojim sjajem. Iz ove kratke analize vidi se da su čovjek i priroda koja ga okružuje povezani s onim što je "gore" (nebo). Čovjek toga može biti svjestan ali i ne mora. Danas kada se suvremeni čovjek odnosi prema prirodi pa tako i onim što je "gore" (primjer primitivni narodi) u skladu s prirodom onda je život lijep i dobiva svoj smisao. Ali kad se odnosi suprotno od ovog prethodno napisanog, kad se, dakle, uništava i priroda pa tako i čovjek, onda život gubi svoj smisao. Da li je suvremeni čovjek samo kulturniji ili učeniji od primitivnog čovjeka ali ne i bolji? Da li je suvremena znanost posljedica uskog čovjekovog gledanja na život pa smo dobili ispušne plinove, ozonske rupe i globalno zatopljenje? Tko koga treba kultivirati i učiti: suvremeni čovjek primitivne narode što je, vjerujem, i nekakav cilj (barem u perspektivi) suvremene civilizacije ili da suvremeni čovjek dođe do spoznaje da je zastranio u razvoju svoje znanosti pokazujući svijetu bogatstvo svoje pameti, a skrivajući (Adamovski) sramotu i bijedu svoga grijeha. Smije li čovjek uništavati zemaljska dobra radi osobnog profita, kao da je on gospodar prirode i tako stvarati ekološku katastrofu? Zašto su danas u suvremeno doba prisutni ratovi u svijetu i jednako tako gotovo kao u bližoj ili daljoj povijesti? Zašto je suvremeni svijet tako uznapredovao u znanosti, pogotovo u 20. stoljeću dok je u moralu odnosno nemoralu ostao isti? Mislim da je rat nešto najgore što se može dogoditi jednom narodu, vjerojatno zato što dostojanstvo čovjeka padne na najnižu razinu. Budući da sam bio zahvaćen Domovinskim ratom, nosim u svom srcu jednu blistavu spoznaju, a to je da je dostojanstvo čovjeka ipak nerazorivo. Također sam iskusio u ratu da mene ne čuva moje oružje niti moja ratna vještina od moga neprijatelja.

 ***

"Neobično i nevjerojatno iskustvo"

           Jednom kad sam sa svojim prijateljem za vrijeme Domovinskog rata 1992. u Jajcu u BiH nosio hranu na prvu crtu braniteljima, išli smo preko jedne ravne livade i odjednom su naše položaje počeli granatirati sa neprijateljske strane. Kad bi čuli zvižduk granate, iz iskustva znajući, mi bi legli na zemlju i imali bi sreću da bi granata ili preletjela preko nas ili prije nas ili iza nas. Uglavnom, imali smo tu nekakvu sreću. Tako smo išli preko livade s vrećama na leđima i osluškivali bi taj spasonosni zvižduk granate da bi preduhitrili pad granate i tako bili manje izloženi pogibelji. Moj prijatelj išao je prvi, a ja iza njega na 3-4 metra daljine. Odjednom se začuo tihi zvižduk granate i u dijeliću sekunde s lijeve strane pored nas, na oko 2-3 metra, udari strahovita detonacija u zemlju koja je istog trenutka i nas oborila na zemlju i u nama stvorila nekakvo poluošamućeno stanje. Šokirani trenutnim događajem gledali smo jedan drugoga ne vjerujući da je to stvarnost. U tim trenutcima vrijeme kao da je stalo. Nakon nekoliko trenutaka počeli smo dodirivati svoje tijelo tražeći rane i tragove krvi. Međutim, kad smo progovorili utvrdili smo da nam, kako se kaže, "ni dlaka s glave nije falila". Od trenutne detonacije nastao je krater od oko 70-80 cm u promjeru. Ne ispitujući razloge našeg čudesnog opstanka na životu brzo smo pokupili rasutu hranu, konzerve i kruh i krenuli ka prvoj crti. Dok smo dijelili hranu dečkima na prvoj crti govorili smo im što nam se dogodilo. Naravno, nisu nam vjerovali. Neki su se čak i smijali. Po povratku s prve crte, neprijatelj je prestao granatiranje i mi smo došli na mjesto događaja da pokušamo utvrditi kakav je to čudni projektil bio od kojega nam samo zuji u ušima. Našli smo krilca minobacačke granate cal. 60 mm. i mnoštvo gelera u zemlju zabodeno oko kratera. Dakle, radilo se o golemom projektilu. Nakon nekoliko mjeseci ja sam prebačen u minobacačku postrojbu gdje sam naučio da su minobacački projektili jedni od najubojitijih oružja u ratu. Kad promatram situaciju s druge strane, te iste godine rata u Jajcu, a i na drugim ratištima, gledao sam kako su neki ljudi pod doista čudnim okolnostima bili teško ranjavani i ginuli. Moram priznati da moj događaj jest doista nevjerojatan. Možda sam to nekoliko puta ispričao onima u koje bih imao povjerenja, obitelji i prijateljima. Najviše sam postavljao pitanja sam sebi kako je moguće da nam se ništa nije dogodilo toga kobnoga dana? Zar zakoni fizike ne vrijede za određena ubojita oružja ili za određene ljude u ratu? Kakva je to čudna ruka štitila mene i moga prijatelja i kao da su se od tu misterioznu ruku odbijali svi oni geleri. Kada je, dakle, toga dana pala granata, lijevo od nas, onda smo ja, moj prijatelj i mjesto detonacije tvorili jedan trokut. I doista, kakva je to sila stajala usred toga trokuta i određivala smjer gelerima? Neki ljudi koji za sebe kažu da su ateisti rekli bi da u svijetu možda postoji neka sila. I ja bih se složio da postoji neka sila u svijetu koja je nevidljiva našem oku, koja je apsolutna i koja je iz moga ratnog iskustva Dobra sila. Ali ta Sila mora imati neko ime. Religije tu silu nazivaju bogom, dok nam kršćanska objava kaže da je ta sila, taj bog, milosrdni i dobrostivi Otac objavljen u Isusu Kristu. Kao kršćanin svakako sam povjerovao u tu milosrdnu Očinsku ruku. Jedino me ona mogla sačuvati od smrti granate. Iz ovoga se da zaključiti da to više nije neka sila, odnosno "nešto", nego Bog Otac - Netko. Još jednom na sličan način ostao sam čudom na životu za vrijeme Domovinskog rata i to mi je dalo snage izdržati sve krize u ratu. Dakle, vjerovati u neku silu ostavlja čovjeka zbunjenim, nedorečenim, u nekakvom polumraku i sivilu duha, ali ako zaželim povjerovati da je ta sila, taj bog, osoba, da je beskrajno dobar, da ljubi i prašta, da čuva čovjeka, čak i od "sigurne smrti". Ako, dakle, zauzmemo nekakav stav vjere da je ipak sve istina što nam kaže Sveto Pismo i dvijetisućljetna povijest Katoličke Crkve, onda takav stav u vjeri ne ostavlja čovjeka ravnodušnim nego ga potiče na dublji susret s Bogom, Dobrim Ocem, i to sve cjelovitijim srcem u kojemu su sakrivene sve naše želje, čežnje i sva pitanja o smislu našega života. Na temelju te spoznaje, a vezano za Domovinski rat, ali i za sve druge ratove u svijetu, postavlja se pitanje: Ako je Bog Milosrdni Otac, ako je Svemoguć i Apsolutan, zašto je dopustio da drugi nevini ljudi ginu u ratu? Zašto u svijetu mnogi trpe i tamo gdje nema rata? Zašto cijeli civilizirani svijet gleda na televiziji gladnu i umiruću djecu Afrike i Azije? Zašto su socijalne nepravde tako duboko ukorijenjene u našu stvarnost? Zašto se u suvremenoj Europi zlostavljaju djeca (pedofilija), ozakonjuju se abortusi, prostitucija, eutanazija, istospolne bračne zajednice? Zašto se u Aziji djeca iskorištavaju kao jeftina radna snaga? Zašto Dobri Bog ne zaštiti tu nevinu djecu koja bi trebala biti zalog nekakve sigurne budućnosti a koja je na sramotu cijelome čovječanstvu, a najviše moćnima i odgovornima u svijetu? Zašto doživljavamo da je zlo i nepravda jače od dobra i pravde? Zašto se laž interpretira pod okriljem istine? Tko nam to, dakle, servira takve laži da se danas sve smije i može, i onda nas to vodi u besmisao, monotoniju života, devijacije i moralnu propast što je slučaj osobito kod mladih ljudi? Zašto su vrednote potisnute iz ljudske svijesti pa smo dobili bolesne savjesti? Zašto je skala vrednota poremećena u ljudskom životu? Dakle, počev od onih teških rekao bih vidljivih zala u svijetu pa do onih manje vidljivih i nevidljivih ali jednako tako opasnih za čovjeka uviđamo kao da je Bog nemoćan protiv toliko zla tako da je u svijetu prisutan mentalitet agnosticizma, ateizma, a možda najviše danas novog liberalizma. Parola današnjeg stanja u svijetu mogla bi biti: "Uzmi sve što ti život pruža". Tako ljudi uzimajući od života gaze jedni druge (jaki i moćni one slabe), da bi ostvarili svoje ciljeve. Da li je doista Bog nemoćan i zašto je uopće stvorio toliki svijet ako ga ne može kontrolirati?

              Odgovor na sva ova pitanja vidimo jedino u Isusu Kristu koji se objavio ovome svijetu prije 2000 godina.

              Promatrajući Isusov život, (javno djelovanje) vidimo da je činio čudesa koja nitko nikada u ljudskoj povijesti nije činio niti će sigurno činiti. U narodu je ostavljao dojam onoga koji ima vlast. Pokazivao je vlast nad prirodnim silama (stišana oluja), prirodnim zakonima (hodao je po moru), nad materijom (umnažao je kruh i vino). Pokazivao je vlast nad svim vrstama bolesti, a osobito vlast nad grijehom i zlim dusima koji su ga se bojali i slušali njegovu zapovijed. Čak je vraćao u život one koji su umrli (slučaj Lazara, sina udovice iz Naina, i Jairove kćeri). Isus je sve to činio govoreći da vrši volju onoga koji ga je poslao, volju Oca svojega.

           Mogli bismo reći: Lijepo je imati oca koji daje takvu vlast svoje sinu. No, međutim, nakon tri godine javnog djelovanja, Isus svjesno, polako ali sigurno ide u smrt. Biva, dakle, najokrutnijim mukama mučen i na najsramotniji način ubijen, očito samo zato što je činio dobra djela koja nitko nikada nije činio. Zašto je Isus dopustio sebi tako okrutno mučenje i smrt ako je imao vlast nad prirodom, svijetom i zlim silama? Odgovor je opet u tome da Isus vrši volju svojega Oca. Zatim, dalje pitamo, kakav je to Otac koji dopušta takvo mučenje i takvu smrt obješenog Sina na drvu križa!? Mislim da je odgovor na ovo pitanje u svakom čovjeku ove zemlje ali i cijele ljudske povijesti. Koliko Bog, Dobri Otac, ljubi čovjeka smrtnika i grešnika, pokazuje upravo na svome Sinu, Isusu Kristu žrtvujući Ga za spas čovječanstva. Isusova muka i smrt dobivaju svoj smisao u Uskrsnuću treći dan nakon smrti. Isus biva čudesno preobražen nakon uskrsnuća da ga čak neki učenici nisu mogli prepoznati (dvojica učenika putem u Emaus). Nakon uskrsnuća Isus je nedohvatljiv zlu, do Njega ne mogu više doći ni farizeji ni pismoznanci ni Pilat ni Herod, ni vojska niti itko, jedino oni koje je On odabrao, njegovi učenici. Dolaskom Isusa Krista kao Očeva poslanika u našu smrtnu egzistenciju; uzimajući tu smrtnu egzistenciju, svu patnju, muku i bol, kako tjelesnu tako i duhovnu, uzimajući i samu ovozemaljsku smrt, Isus Krist na taj način otkupljuje čovjeka i čovječanstvo od vječne smrti koja je plod grijeha i zla u svijetu. Prema tome, svaka patnja i bol, svaka smrt ima svoj smisao ukoliko je ukorijenjena u Isusu Kristu kao mističnom tijelu koje je Katolička Crkva. Tri bitne stvari kao misterij su važne u ovim spoznajama i spasonosne za čovjeka. Prvo je to: muka smrt i uskrsnuće. Drugo je vidljivo uzašašće na nebo. Treće je poslanje Duha Svetoga nad Apostole na dan Pedesetnice kada se rađa Crkva. Unutar te Crkve svaki čovjek ima pristup spasenju. Unutar te Crkve svaki čovjek može postati dijete Božje. Svaki čovjek može naći utjehu i snagu i u najvećim kušnjama. Svakom čovjeku su otvorena vrata vječnosti. Pitanje je samo hoće li čovjek u to povjerovati. Hoće li to prihvatiti, hoće li savjesno živjeti, biti human, čestit, pošten, hoće li praštati i ljubiti i tako biti vječan? Prema tome, svaka naša patnja, svaka muka, smrt, svi ratovi i gladi na svijetu, sve nepravde i nejednakosti imaju svoj smisao u Isusu Kristu. Čovjeku se može oduzeti sve, može izgubiti sve, ali mu život nitko ne može oduzeti, ni đavao ni pakao, ni ratovi, ni svi neprijatelji ovoga svijeta. Jedino čovjek sam sebi može životu naškoditi ako čini zlo, a čovjek čini zlo onda kad se odijeli od Boga (od svoje savjesti). Tada čovjek ne živi ili pak živi, ali glavom prema dolje, a ne prema nebu. Dakle, živi kao životinja. Zato čovjek, kao što uzdiše dižući glavu prema gore kad je umoran, treba duhom svojim uzdisati za onim što je vječno ili za Onim koji je vječan, a taj vječni je prisutan u dubinama svakoga čovjeka. Zato svaki čovjek, pa bio on najzadnji od zadnjih, smije i može dignuti glavu prema gore. Čovjek kršten u ime Isusa Krista gleda prema gore ne zato da očekuje Boga odozgo nego zato što ima ponos čovjeka koji u sebi nosi Boga. Dakle, da čovjek nosi Boga koji je apsolutan, pred kojim sve sile i sva zla nemaju premca, to čovjek treba otkriti i u to povjerovati, a da bi to čovjek mogao on se treba dignuti iznad svoje svakodnevice koja mu glavu (duh) drži prema dolje i dignuti glavu (duh), uvidjeti da je život nešto više od svakodnevice koja nam često zadaje bol, koja nas frustrira i koja ne osmišljava naš život.

Vrijeme i prostor | Molitva | Riječ Božja | Svjedočanstva | Moj kutak

Copyright © 2005. Sva prava pridržana