Korizma je u tijeku. To je vrijeme kada treba ući u dubinu stvarnosti Kristova, ali i našega Križa, jer smo svi po Kristu rođeni.

Kad promatram svoj život, uviđam da je moj ovozemaljski život jedna veća ili manja korizma ili Tužaljka u kojoj trebam umirati sebi. Da bih to mogao, potrebna mi je za to snaga. A snagu mi daje netko tko je već prošao stazom moga životnog križnog puta. To je Uskrsli Gospodin, Isus Krist.

Međutim, u mom životu Isus nije netko tko je davno prije 2005 godina otišao ispred mene i čeka me na cilju. Ne! On je sa mnom ispod druge polovice moga Križa. Zagrljeni ja i moj Gospodin, a između nas Križ, idemo pustinjom moga života ka vječnom cilju – Kraljevstvu nebeskom.

Mislim da je u sličnoj situaciji svaki čovjek ove zemlje: oni koji vjeruju u Isusa Krista, ali i oni koji vjeruju i žive po čistoj savjesti. Svima je dana mjera pustinje u ovozemaljskom životu.

Korizma u crkvenoj godini podsjeća kršćane ne samo na to da je Krist za nas trpio i umro te konačno ušao u slavu Uskrsloga Gospodina, nego nam želi dozvati u pamet da je ta naša korizma stvarna, da Krist, koji je Gospodin, i danas u Duhu trpi i suosjeća sa svakim trpećim čovjekom, suosjeća i žali svakog čovjeka ove zemlje koji je izgubljen.Izgubljen je svaki onaj čovjek  koji ne želi pustinju života koja će ga pročistiti i u kojoj će spoznatzi prave životne vrijednosti.

Izgubljeni su oni ljudi koji vole komoditet i sve žrtvuju za njega u ovozemaljskom životu, pa čak i onu vječnu dimenziju Duha u sebi. Sigurno je da to ljudi rade iz dubokog neznanja i okorjelosti srca. Ovdje ne mislim na ateiste kao izgubljene ljude ili pripadnike drugih religija, a kršćane kao «nađene» i «spašene» nego mislim na kršćane koji ne žive evanđelje i one ateiste koji ne žive po zdravoj i čistoj savjesti.

Kad kažem da je moj život korizma, to ne znači da je sve crno ili da je sve bajno u mom životu. To znači da sam od rođenja razapet između evanđelja i svijeta. Između ta dva mentaliteta stoji moja slobodna volja i čeka zapovjed svoga gospodara. To se događa svako jutro. Gospodin kuca na vrata moga srca i pita me: «Hoćeš li mi danas biti malo Šimun Cirenac?» ili «Hoćeš li da ja tebi budem Šimun Cirenac?» Kada prihvatim taj izazov, tada sam u zajedništvu s Kristom Uskrslim pod križem moga života. Onda me taj križ čini ponosnim, a ne poniženim.

Netko tko me ne poznaje pomislio bi kako idealno nosim svoj Križ. Naravno da ne! Itekako sam često uvaljan u svijet koji me zavodi i mami, kao svinja u kaljuži. Pri tom ne mislim samo na svoje grijehe nego i na neprihvatanje križa koji je više manje svakodnevica u mom životu. To se događa zato jer sa strahom (bez vjere) gledam na svoj Križ. To mi se događa onda kada sam svojim srcem zagledan u nekoga drugoga ili u nešto drugo te Isusova slika u meni izblijedi. To blijedilo mi dođe poput nekih oblaka koji razdvajaju zemlju i sunce. Tada sam u tjeskobi, tužim se i plačem u trećoj Tužaljki. Tjeskoba Križa događa mi se i onda kada Gospodin navuče zavjesu na pozornici mog života i glavna uloga, Isus Krist, kao da se povuče iz mog života. Tada nastupa moje traženje Isusa Krista u raznim molitvama, pa kako Ga ne nalazim, tjeskoba i strah me preplave. A Isus je tu na pozornici mog života, u središtu scene, samo iza zavjese. Nakon te veće ili manje kušnje doživljavao sam bezbroj puta blaženu utjehu u kojoj kao da čujem Isusov glas: «Ljubo, zašto se plašiš? Zašto nemaš vjere da sam trajno s tobom i da te nikad ne bih napustio?» Gospodin kao da mi želi reći i ovo: «Ja te, Ljubo, mogu staviti na kušnju ali te ne mogu i neću napustiti nikada. Kad bih te napustio onda bih zanijekao samoga sebe. Ne bih bio «Onaj koji Jesam».

Nakon te spoznaje pitam sebe i Boga: «Kako izdržati kušnju da čovjek (Ljubo) ne zapadne u strah i tjeskobu? Naravno, «recept» ne postoji, ali «rješenje» postoji.

Između ostalih mojih malih i skromnih, ali meni dragocijenih, iskustava, evo jednog mog ne tako davnog korizmenog iskustva.

Budući da sam nezaposlen, negdje polovicom prvog mjeseca zaposlio sam se u jednoj tvrtki. Izuzetno ugodan i lijep posao, posao za «stalno». No kad sam počeo raditi uvidio sam da je poslodavac veoma svjetovan čovjek. Što sve pod tim «svjetovan» mislim, bolje da o tome ovdje ne pišem. Radio sam koliko sam mogao i znao svoj posao, što je moguće bolje. Taj poslodavac je u mojoj prisutnosti svojim ponašanjem bio prava kušnja (napast) gdje sam itekako osjećao svu tamu i hladnoću moje životne pustinje. Moram priznati da sam se osjećao poput pisca treće Tužaljke. To njegovo ponašanje (koje nije vezano za moj rad), mene je natjeralo da posvješćujem sebi da je Isus Gospodin, Isus Gopodar, dopustio ovu situaciju u kojoj sam sada. Dok bih to sam sebi u duhu govorio, osjećao bih da u meni polako raste vjera da je uistinu Isus Gospodin i Gospodar te trenutne situacije. Dok bi moje kolege šutjeli i radili,ja bi nekako sasvim tiho u sebi radeći pjevušio npr.:»Gospodin je Pastir moj.» Tako bi izdržao radni dan, i cijeli mjesec dana kada sam dobio otkaz, bez ikakva razloga, koliko je meni poznato.

Na temelju tog iskustva spoznajem da je lako slaviti Gospodina (moliti) kad nam ide dobro u životu. Lako je posvješćivati sebi da je Isus Gospodin kad mi to nekako i moji osjećaji govore, ali kad ne osjećam nikakvu ugodu, kad se ne mogu nizašto uhvatiti, kada osjećam prazninu, tada je teško izreći «Isus je Gospodin» jer kao da se sve u meni i oko mene buni, kao da me moji osjećaji žele uvjeriti da to nije istina. Kao da se te moje riječi «Isus je Gospodin», odbijaju od nekakav zid. Tada sam naučio nekako gledati u taj zid i vjerom polako gledati kroz taj zid u «Isusa koji je Gospodin i Gospodar.» (usp. Tuž 3,7)

Druga moja spoznaja što se tiče tog mog iskustva jest da je baš taj moj (sada već bivši) poslodavac, ali i cijela njegova tvrtka, od Gospodina meni povjerena kao moj korizmeni dar tj. da molim za njih. Znači da Gospodin ima povjerenja u mene i želi mi povjeriti tvrtku na čelu s njezinim šefom na moju korizmenu duhovnu skrb.

To za mene znači raditi na Božjoj njivi za Božji novac, a ne toliko za kune. Zato mislim da je korizma vrijeme i poticaj na djela ljubavi prema sebi i bližnjemu, a sve na slavu Božju.

Zato je naše trpljenje u svjetlu treće Tužaljke kao medalja sa dva lica: jedna strana medalje je tamna, a druga je briljantno svijetla. Mi našim tjelesnim očima vidimo onu tamnu stranu, a očima vjere onu sviejtlu. Međutim, bitno je zapaziti ovo: u svjetlu one svijetle strane medalje mi vidimo i onu tamnu stranu medalje i uopće vidimo medalju, vidimo naš život i sebe.